Blogopedija: Egipat
srijeda, 26.07.2006.
Običaji egipćana
|
Otac povijesti, Halikarnažanin Herodot (484. - 420.?) bio je veliki putnik. Sredinom V. st. pr. Kr. proputovao je velikim Perzijskim kraljevstvom. Tijekom dugogodišnjeg putovanja posjetio je Egipat na jugu sve do Elefantine, Libiju, Siriju, Babiloniju, Suzu, Lidiju i Frigiju. Prešao je tjesnace koji dijele Europu od Azije te je obišao Bizantij, Trakiju, Makedoniju, a na sjever je otišao do rijeke Dunav. Putovao je Skitijom i obalama Crnoga mora sve do rijeke Dona. Zapažanja sa svojih putovanja, povijest i običaje brojnih krajeva koje je obišao unio je u svoju glasovitu Povijest. Bogove stranih zemalja kojima putuje uvijek poistovjećuje i izjednjačuje s grčkim bogovima. Donosimo njegov opis običaja prehrane starih Egipćana i načina njihova odjevanja. Utovar žita, Novo kraljevstvo, grobnica Unsoua - istočna Teba Sami Egipćani koji nastavaju plodni dio Egipta najviše od svih ljudi brižno čuvaju spomen na prošlost i daleko su najučeniji od svih koje sam upoznao. Žive na ovaj način: uzimaju sredstva za čišćenje svakog mjeseca tri dana za redom i brinu se za svoje zdravlje pomoću sredstva za povraćanje i klistira, jer smatraju da sve bolesti kod ljudi proizlaze iz jela kojima se hranimo. Egipćani su, uostalom, nakon Libijaca najzdraviji od svih ljudi, kako mi se čini zbog podneblja, jer se ondje godišnja doba ne izmjenjuju: naime, bolesti kod ljudi ponajviše nastaju zbog promjena, i svega drugoga i, osobito, godišnjih doba. Jedu kruh praveći od pira hljebove koje oni nazivaju "kilestis". Upotrebljavaju piće načinjeno iz ječma, jer u njihovoj zemlji nema vinove loze. Ribe jedu ili sirove i osušene na suncu ili usoljene morskom solju. Od ptica jedu sirove prepelice, patke i neke sitne vrste, pošto ih začine soli; ostale ptice i ribe koje kod njih postoje, osim onih koje misle da su svete, jedu pečene ili kuhane. Ratari Oblače se u lanene košulje koje su oko stegna ukrašene resicama, a zovu ih "kalasiris": preko toga nose prebačen bijeli vuneni ogrtač. Vunena se odjeća ne nosi u svetište niti se u njoj sahranjuju, jer to nije dopušteno. (Herodot, Povijest, II, 77, 81) |
- 23:09 - An'akh su nni amen... (3) - Keh-pa! -
nedjelja, 23.07.2006.
NASTANAK EGIPATSKE DRŽAVE
|
Još u pratpovijesno doba Nomi su bili međusobno povezani u veće zajednice u okvirima Gorjeg I Donjeg Egipta.Tu je temeljnu podjelu Egipat zadržao I tijekom cijele faraonske povijesti.Svaki je nom imao svog boga zaštitnika pa je prilikom stvaranja zajednica noma,vodeći nom nametao svog boga.Egipatska država je nastala ujedinjenem dvaju kraljevstva.Južni ili Gornji egipat obuhvaćao je područje oko gornjeg toka Nila do delte.Delta Nila činila je donji Egipat.Simbol Gornjeg Egipta bila je bijela kruna,dok je simbol Dinjeg Egipta bila crvena kruna.Tijekom četvrtog tisučljeća pr.Kr.,kad je Donji Egipat osvojio jug,izvršeno je prvo ujedinjenje.Oko 3000 pr.Kr jug odbacuje vlast sjevera I ponovno nastaju dva kraljevstva. STARA DRŽAVA Egipat je bio apsolutna teokratska monarhija.Faraon je nosio crvenu I bijelu krunu,kao ujedinitelj Gornjeg I Donjeg Egipta.Jedna od njegovih titula bila je ˛onaj koji pripada dvijema božicama.Faraon je bio smatran bogom Horusom,sinom boga sunca Raa.Njegova je vlast bila neograničena I doživotna.Pokrajinska uprava odvijala se na razini noma.Nomarh je bio zadužen za ubiranje poreza,suđenje I skupljanje vojske na faraonov poziv. Razdoblje stare države počinje trećom dinastijom, u kojoj se konačno oblikuje egipatsko društvoIstodobno grad Memfis na granici Gornjeg I Donjeg Egipta postaje prijestolnicom.Za vladavine faraona 4. dinastije staraje država bila na vrhuncu moći.Tada su građene piramide,veličanstvene grobnice faraona.Do krize I slabljenje središnje vlasti dovela je gradnja golemih piramida,skupi zagrobni kult za sve više umrlih faraona te ječanje moći svećenstva.Stara se država raspala u krizi prvog međurazdoblja,za vladavine faraona Pepija II. SREDNJA DRŽAVA I PRVO MEĐURAZDOBLJE Prvo međurazdoblje vrijeme je anarhije I posvemašnjeg raspada Egipta.Okolni narodi,Nubijci I beudini iz Sinajske pustunje odbijaju prevlast Egipćana I počinju s pljačkaškim pohodima po Egiptu.U takvim je uvjetima pčeo postupan uspon Tebe.Tijekom prvog međurazdoblja Teba ubrzano Jača pa se tako u Egiptu javljaju dva središta.Postupno je Teba postala središte oko kojeg se Egipat ponovno diže.Oko 2000.pr.Kr na vlast dolazi 12. dinastija, skojom počinje novi veliki uspon Egipta.Amenemhet I.,prvi vladar 12. dinastije,obnovio je državnu organizaciju,ali je bio umoren u uroti.Vrlo je važna vladavina Sezorisa III. koji je poduzeo pohode u Nubiji I Palestini.U njegovo je vrijeme bila vrlo aktivna egipatska trgovina preko Bilbosa Od velikih pohvata Srednje države treba istaknuti eksplataciju Fajuma,sustava oaza zapadno od doline Nila.Za vrijeme 12. dinastije dolazi do iskorištavanja tog dijela EgiptaPočetkom Srednje države raste značenje funkcije vezira kao prvog ministra.Na kraju 12. dinastije počnje nova kriza slična kraju Stare države. NOVA DRŽAVA I DRUGO MEĐURAZDOBLJE Propadanje središnje vlasti i raspadanje državne strukture je razdoblje 13. i 14. dinastije.Od 1730.pr.Kr. počinju upadi nomadskih plemena Hiksa.Nakon skoro pola stoljeća Hiksi su uspjeli zavladati Egiptom.Doba 15. i 16. dinastije je razdoblje prevlasti Hiksa.Iz Tebe je pokrenut pokret za oslobođenje Egipta.Razdoblje Nove države je počelo potjerivanjem Hiksa.To razdoblje predstavlja vrhunac moći staroegipatske države.Amozis,prvi vladar 18. dinastije,progoneći Hikse je organizirao u Palestini ombrambeni pojas. Najveću je snagu Nova država dosegla za vrijeme vladavine Tutmozisa IV i Amenofisa III,kad su vlast Egipta priznavale sve zemlje do Eufrata,a vladari tadašnjih velesila nastojali biti u prijateljskim odnosima s Egiptom.Zbog unutrašnjih nevolja uzrokovanih faraonovim pokušajem reforme državne religije dolazi do postupnog slabljenja moći i vanjskopolitičkog položaja države za vrijeme Amenofisa IV.(nasljednika Amenofisa III.).Ramzes II. uspio je zaustaviti pokušaj Hetita da izbace Egipćane iz Sirije.Posljednje razdoblje uspona Egipta kao tadašnje svjetske velesile je razdoblje farona Ramzesa II. DOBA OPADANJA Pod vladarima 20. dinastije Egipat je još uvijek uspijevao održavati svoj utjecaj pa je Ramzes III. pobjedio Libijce, i to dva puta,i hramovima poklonijo velik broj robova i ratnog pljena.Posljedni vladari 20. dinastije nisu imali snage spriječiti korupciju i rasap državnog aparata.O tome svjedoči da su od 18. i 20. dinastije opljačkane sve grobnice faraona.Nova država raspala se oko 1080. pr.Kr.Prevlast u Egiptu postupeno su stekli Nubijci.Iduća tri stoljeća Egiptom su vladali Ptolomejevići,kao Aleksandrovi nasljednici.30.pr.Kr. Egipat je postao rimskom provincijom |
- 21:03 - An'akh su nni amen... (5) - Keh-pa! -
subota, 22.07.2006.
Nastanak civilizacije
|
Već potkraj VI* milenija javljaju se u Egiptu brojni kulturni spomenici koji pripadaju mlađem kamenom dobu. U vezi s prvom uporabom bakra razvijaju se tzv. halkolitičke (bakreno – kamenodobne) kulture Badari u Gornjem Egiptu i Merimde – Faiyűm u Donjem Egiptu (3700* do 3400*). Egipat je u to vrijeme u vezi s mezopotamskim kulturama i već poznaje slikovno pismo. U kulturama Amrah (3400* do 3100*) i Gerzeh (3100* do 2800*) bakar se češće upotrebljavao. Egipat je već tada bio podijeljen na dvije države: gornjoegipatsku sa stanovnicima hamitskog podrijetla i donjoegipatsku s hemitsko - berberskim stanovništvom. Potkraj IV* milenija uselili su se u Egipat preko Sinajskog pouotoka, kao novi etnički element, semitski nomadi. Oko 2880*, kad su vladari Gornjeg Egipta Narmer i Aha sjedinili obje države počinje povijesno doba Egipta. Prve dvije vladarske dinastije (Tiniti) uspjele su u borbama srediti prilike u državi, organizirati upravu i osvojiti rudnike bakra na Sinajskom poluotoku. U to se vrijeme formira klasična egipatska kultura. U razdoblju Stare države (III - VI dinastija, 2650* do 2190*), kojoj je osnivač faraon Djoser, Egipat je ratovao s beduinskim plemenima, osvojio područja Nubije (Kuš) i prodro čak u Palestinu. Trgovačke veze sa susjednim zemljama već su relativno žive; karavane prolaze u unutrašnjost Afrike, a brodovi plove u zemlju Punt (obala Somalije?) iI u Siriju. Egipat je u to vrijeme apsolutističko, naslijedno kraljevstvo, a faraon sin boga sunca. Religija i kultura dobivaju u životu Egipta centralističko značenje, pa je tako svećenički stalež stekao golemu moć: često je, nakon političkih prebiranja, iz redova svećenstva bio biran novi faraon. U središtu religije stoji sunčano božanstvo (Ra), uz koje postoji još niz drugih božanstava (Ptah, Horsus, Set, Oziris, Izida i dr.). Unutar religije razvija se vjerovanje u zagrobni život. S time je povezan i običaj balzamiranja mrtvaca. Slikovno hijeroglifsko pismo potpuno je razvijeno. Uz to monumentalno postoji i pojednostavljeno hijeratsko, poslije i kurzivno, demotsko pismo. Egipćani su već veoma rano poznavali sunčanu godinu sa 365 dana, bez prestupne godine. Nova godina padala je na početak nilskih poplava (sredina srpnja). Kult mrtvaca doveo je do gradnje velikih faraonskih grobnica , koje za IV dinastije (između 2595* I 2450*) dobivaju oblik monumentalnih piramida (piramide Keopsa, Kefrena, i Mikerinosa kod Gizeha), koje su povezane s hramom i okružene grobnicama egipatskih dostojanstvenika. u vezi s hramovima i grobnicama razvija se monumentalna likovna umjetnost (kipovi I reljefi). Potkraj Stare države u Egiptu su izbila socijalna prebiranja i pobune. Nestalo je jedinstva i Egipat se raspao na niz područja, u kojima su samostalno vladali lokalni knezovi. Mentuhotep (XI dinastija) je ponovno sjedinio cijeli Egipat (oko 2052*), pa je u razdoblju srednje države (1991* do 1778*) došlo do obnove moći egipatske države I kulturnog procvata. U nekoliko vojnih podhvata (osobito za faraona Sesostrisa III 1878* do 1841*) egipatsko je područje bilo prošireno otprilike na opseg današnjeg Egipta. U egipatskoj utjecajnoj sferi nalazile su se Nubija, Sirija i Palestina, a žive trgovinske veze povezivale su Egipat s Puntom i Kretom. U zemlji je ponovno bio uspostavljen centralizam i čvrst činovnički upravni sistem, smanjen utjecaj svećenstva, ali je seljak i dalje ostao kmet. U to doba došlo je do procvata egipatske literature (roman o pomorcu Sinuheu), medicine, matematike i astronomije. Grade se brojni golemi hramovi, u prvom redu za novo državno vrhovno božanstvo Amona, boga zaštitnika Tebe, nove državne prijestolnice. Faraoni grade za sebe manje piramide (djelomice od opeke), a dostojanstvenici grobove u pećinama. Amenemhet III (oko 1800*) izgradio je umjetno jezero Moeris u Faiyűmu koje je služilo kao regulator za poplava; Egipat je tim uređajem dobio nova velika plodna područja. Unutrašnji nemiri u zemlji omogućili su semitsko – kanaanskom plemenu Hiksa da oko 1710* zavlada istočnim dijelom nilske delte. Iz svoga glavnog grada Avarisa vladali su Hiksi sjevernim Egiptom i južnom Palestinom. U južnom Egiptu održali su se od Hiksa nezavisni domaći knezovi. Odatle je 1570* potekao pokret protiv Hiksa, koje je Ahmose (Amasis, Ahmes 1580* do 1537*) potjerao iz zemlje. Tako je utemeljena Nova država (1570* do 1085*) s glavnim gradom Tebom. Država je, osobito zaslugom faraona XVIII dinastije, postala najveća sila na istoku. Za vladanja Amenofisa I i Tutmozisa I potkraj XVI* st. , Nubija je sjedinjena s Egiptom, a egipatska je vojska prodrla sve do Eufrata. Najveći teritorijalni razvoj doživio je Egipat u doba kraljice Hatšepsut (1494* do 1472*; velika trgovačka ekspedicija u istočnu Afriku) i njena polubrata Tutmozisa III (1494* do 1440*). On se uspješno borio u Palestini i Siriji s državom Mitani (bitka kod Megidda 1472*), a Amenofis III (1400* do 1363*) održavao je diplomatske i trgovačke veze sa susjednim zemljama (arhiv pronađen u Tell el Amarni). U zemlji je, međutim, jačao utjecaj velikih feudalaca i Amonovih svećenika iz Tebe. Faraoni su gradili grobove u pećinama (grobni hram kraljice Hatšepsut u Dęir – el – Bahariju). Umjesto dotadašnjeg politeizma, Amenofis IV (1363* do 1345*) uveo je monotoizam, s božanstvom sunca Atonom (u vezi s time sebe je prozvao Ehnaton, a izgradio je i novu prijestolnicu Ahetaton kod el Amarine). Ta se reforma odrazila i u likovnoj umjetnosti u kojoj se sad javlja nešto slobodniji stil (portret njegove žene Nefretete). Sve te reforme bile su ukinute nakon njegove smrti, a njegov zet i naslijednik Tutanhamun (1345* do 1336*), poznat je po svojoj veoma raskošno opremljenoj grobnici, vratio se u Tebu, pod Amonovo okrilje. Nakon ponovnih unutrašnjih nemira i gubitka Sirije i Palestine došlo je za vladanja XIX dinastije do novog uspona Egipta, osobito u vrijeme Setija I (1304* do 1292*) i Ramsesa II (1292* do 1225*). Palestina je opet došla pod egipatsku vlast, a u Siriji se Ramses II s promjenjivom srećom borio protiv hetita (1287* poražen je kod Kadeša). Konačno je s Hetitskim kraljem Hatusilom sklopio 1272* ugovor , kojim su razgraničili svoje interesne sfere u Siriji. Već u to vrijeme, a osobito za faraona Merneptaha (1221*) i Ramsesa III (1192 do 1160*), Egipat se borio protiv sve jačih napadaja Libijaca i njihovih saveznika “pomorskih naroda“ (među njima su Grci i Filistejci). Poslije Ramsesa III Egipat slabi; izgubio je palestinu i Nubiju, a za vlast u zemlji otimali su se Amonovi svećenici iz Tebe i Libijski plaćenici. Vladari XXII dinastije, uglavnom Amonovi svećenici, vladali su samo južnim Egiptom. Država ekonomski propada, pravni poredak slabi, a umjetnost je u dekadenciji. U vrijeme XXII dinastije Egipat se nešto oporavio. Faraon Šešonk I (937* do 916*), vođa libijskih plaćenika preuzeo je oko 920* vojni pohod na Palestinu, gdje je opljačkao Jeruzalem i tamošnji hram. Poslije njega država propada, a borba za vlast neprestrano se vodila između svećeničke kaste i plaćenika. Oko 750* potomci Amonovih svećenika, koji su bili emigrirali iz Egipta, utemeljili su u Napati u Nubiji teokratsku državu. Za vladanja Pianhija oni su 725* osvojili čitav Gornji Egipat. Istodobno u Donjem Egiptu vlada XXIV dinastija koja je jedva uspijevala obraniti palestinu od sve žešćih napadaja Asiraca. Šabaka, vladar Napate, zauzeo je 715* i Donji Egipat, ali su se njegovi naslijednici morali odande povući pred premoćnim asirskim snagama. Psametih I (663* do 609*), domaći knez kojega su Asirci postavili u Egiptu za svog namjesnika, uspio je iz Egipta izbaciti asirske posade i osnovati posljednju samostalnu egipatsku dinastiju (XXVI, tzv. Saiti, 663* do 525*). On je uspio obuzdati I libijske plaćenike i Amonove svećenike, u svojoj službi držao je grčko brodovlje i otvorio je Egipat grčkoj trgovini (grčke kolonije u nilskoj delti). Egipatska je umjetnost ponovno procvala, ali sa značajkama arhaiziranja. Psametihova sina Neha (609* do 594*), koji je nastojao vratiti Egiptu Siriju, potukao je 605* kod Karkemiša na Eufratu kaldejski vladar Nabukadnezar II. Neho je započeo graditi kanal koji je imao spajati jezero Timsah sa Crvenim morem. Jednog od njegovih nasljednika, Amasisa (Ahmosea) II (568* do 525*), također je potukao Nabukadnezar II, pa se Amasis više nije upuštao u ratne pothvate. Amasisov sin Psametih III vladao je svega nekoliko mjeseci: 525* porazio je kod Peluzija njegovu vojsku perzijski kralj Kambiz. Egipat je postao perzijska provincija, zadržavši stanovitu samoupravu. U religiji Egipta u to vrijeme sve istaknutije mjesto zauzima kult Ozirisa i njegove žene Izide; Ozirisova irkanacija bio je bik Apis koga su osobito poštovali u Memfisu. Kult Ozirisa i Izide prešao je iz Egipta, nošen helenizmom i u rimsku kulturu. Nakon nekoliko ustanaka protiv perzijske vlasti, Egipat je ponovno na kratko vrijeme (XXVIII – XXX dinastija 404* do 342*) samostalan, zatim opet pod Perzijancima, dok ga 333* nije osvojio Aleksandar Veliki. Umjetnost. (u Starom vijeku). Razvijajući se od paleolitika preko neolitika i helkolitika (kulture Badari, Merimde – Faiyűm I Negade), egipatska umjetnost već je u Staroj državi stvorila, bez jačeg utjecaja, drugih, susjednih kultura, svoj vlastiti izraz koji je ostao bitno nepromjenjen više od dva milenija. Ideja o zagrobnom životu i kult božanstava i faraona diktirali su od prvih početaka oblik i sadržaj egipatske umjetnosti. Njen funeralno – sakralni karakter uvijetovao je monumentalnost u koncepciji, a konzervativnost i tradicionalizam u izrazu. Od kraja IV* st. tu tradicionalnu umjetnost postepeno prožimlje helenizam; kad je Rim 30* zauzeo Egipat ona je već bila helenizirana. Elementi njenog likovnog izraza očuvali su se djelomice u koptskoj umjetnosti. Profana egipatska arhitektura uz male je izuzetke nepoznata, jer je bila građena uglavnom od trošnog materijala (na suncu sušena opeka, drvo). Opeka, koja se u najstarije vrijeme općenito upotrebljavala, uskoro je zamjenjena kamenom, materijalom koji građevini daje trajnost i monumentalnost. Od profanih građevina otktiveni su temelji palača faraona i njihovih dostojanstvenika (Teba, Tell – el – Amarna, Medinet Habu i dr.), a u Kahunu i Tell – el – Amarni temelji planski izgrađenih radničkih naselja; od fortifikcionih objekata dobro se sačuvala tvrđava Buhen kod Wadi Halfe (iz početka II* milenija, proširena i pojačana oko 1500*). Osnovni oblik grobne arhitekture je mastaba, četverostrana krnja piramida s prostorima za kult; duboko ispod nje je grob. Ona se postepeno razvija u tzv. stepeničastu mastabu (npr. kamena mastaba koju je gradio Imhotep za Djosera, faraona III dinastije). Završnu fazu tog razvoja predstavljaju goleme piramide, karakteristične za arhitekturu Stare i Srednje države (Keopsova, Kefrenova i Mikerinsova kod Gizeha, Snofruova kod Dahshura i dr.). Piramide su redovito bile povezane s hramom u kojem se održavao kult pokojnika. Monumentalne piramide u Novoj državi više se ne grade; ponegdje se još, doduše javljaju, ali su sasvim malih dimenzija. Potkraj Stare države javlja se idrugi tip groba, pećinski grob (Beni Hassan, Assiut) koji je u Novoj državi uglavnom u općoj upotrebi. Pećinski grobovi često dobivaju arhitektonske fasade; unutrašnji raspored prostorija i fasada reproduciraju izgled egipatske stambene zgrade. Arhitektura hramova razvijenog tipa poznata je uglavnom iz perioda Nove države (Luksor, Karnak, Abid, Medinet Habu i dr.). Do pročelja hramskog kompleksa, koje flankiraju dvije građevine popud kula, vodi aleja sfinga. Na pročelje se nadovezuje četverokutno dvorište uokvireno trijemovima na stupovima. Iz tog dvorišta ulazi se kroz predvorije u golemu dvoranu stupova, iza koje se nalazi svetište s likom božanstva. I hramovi građeni u helenističko i rimsko doba (Dendera, Edfu, otočić Fila kod Aswana) zadržavaju u bitnome takav osnovni raspored hrama. Kad je konfiguracija terena zahtjevala, grade se i hramovi, koji se razlikuju od klasičnog tipa egipatskog hrama, npr. pećinski hramovi u Abu Simbelu, hram na terasama u Deir – el – Bahari, hram na otočiću Elefantini kod Aswana. Obilna upotreba stupova kod hramova uvjetovana je gradnjom u kamenu. Ti stupovi dobivaju od vremena V dinastije oblike karakteristične egipatske flore – palme , papirosa i lotosa. Plastika se isto tako razvijala u sjeni ideje o zagrobnom životu. Zbog toga je ona u principu lišena akcidentalnoga, slučajnog i prolaznog. Statue nisu portreti već tipovi, nisu odraz realnoga već simboli vječnog života ; njihova monumentalnost naglašena je strogom frontalnošću, zatvorenom kompozicijom i jednostavnim formama. Sačuvan je golem broj statua u dioritu, granitu, alabastru, škriljevcu, vapnencu i drvetu iz raznig razvojnih faza; one su često, kao i reljefi, obojene. Pretežno su to likovi vladara i dostojanstvenika, te njihovih žena (npr. statue faraona Pepija i, Djosera, Ramsesa II, Tutmozisa III, Psametiha III, statue Rahotepa i njegove žena Nofrit iz doba IV dinastije). Isprva manjih dimenzija ta plastika u toku razvoja ponekad dostiže goleme dimenzije (sfinga kod Gizeha, IV dinastija; statue Ramsesa II na ulazu u pećinski hram u Abu Simbelu; tzv. Memnonovi kolosi u Tebi; Ozirisove statue u hramu u Karnaku). Pored te velike tipizirane plastike javlja se već rano i sitna realistička plastika – figure patuljaka, kuhara, vojnika, obrtnika, lađara itd. – koja se stavljala u grobove dostojanstvenika da im bude pratnja kroz zagrobni život, kroz vječnost. U okviru rane realističke plastike ističu se likovi tzv. Šeik – el – Beleda i Sjedećeg pisara. Realističke tendencije javljaju se i kod monumentalne plastike već u početku Srednje države, da u doba Amenhotepa IV dosegnu vrhunac (statua Amenhotepa IV, glava njegove žene Nofretete, glava njegove majke Teje). Poslije tog razdoblja, egipatska plastika javlja se u stare forme izražavanja, pa čak i na arhaističke tendencije da konačno u doba helenizma potpadne pod dosta jak utjecaj grčke skulpture. Egipatski reljef stilski se definitivno formirao već na čuvenoj steli faraona Narmera (oko 2850*). Značajke reljefa su plošnost i lišenost svakog perspektivnog skraćivanja; figure su na plohu postavljene jednostavno, jasno i izolirano (glavne figure su veće od sporednih); glava, noge i ruke dane su u profilu, a oko i trup en face. Reljefi, kojima su prekriveni zidovi hramova i grobnica i plohe stupova, poput slikovnica prikazuju sukcesivne faze jednog događaja uz eksplikativne tekstove. Oni ilustriraju život Egipćana u svim njegovim manifestacijama – scene iz lova I ribolova, obrtnike pri poslu, seljake pri poljodjelskim radovima, plesove, gozbe, putovanja, ekspedicije (reljefi u hramu Deir – el – Bahari koji prikazuju ekspediciju kraljice Hatšepsut u Punt), kultne scene (hram Setija I u Abidu), povijesne događaje i ratove (hram Ramsesa II u Tebi) itd. Značenje tih reljefa prelazi granice likovnih umjetnosti; oni su, pored pisanih spomenika, najautentičniji izvori za studij kulturne i političke povijesti Egipta. Sačuvanih spomenika monumentalnog slikarstva ima, u usporedbi s arhitekturom i plastikom relativno malo; neki potječu još od vremena Stare države (zidne slike u jenom grobu u Medumu), a veći dio iz doba Srednje i Nove države. Neke zidne slike ističu se profinjenim crtežom i dobrim zapažanjima. Općenito, slikarstvo ima uglavnom iste značajke kakve ima i reljefna plastika. Ponekad se u zidnom slikarstvu javlja i uspješno realiziran pejzaž (npr. scene iz lova u grobnici Nahta u Tebi, pejzaž iz Punta u hramu u Deir – el – Bahari iz doba XVIII dinastije). Izraziti realizam karakterističan je za slikarstvo u razdoblju vladanja Amenhotepa IV. Do danas je sačuvan veliki broj predmeta umjetničkog obrta – posuđe od fajanse, alabastra, kamena i zlata, pokućstvo, predmeti od stakla, brončano oružje, zlatni nakit, ukrasni predmeti od slonove kosti itd. Najljepši izbor takvih predmeta potječe iz Tutankhamonove grobnice. Njihove su značajke jednostavni oblici, funkcionalnost i tehničko savršenstvo. Muzika je imala vrlo istaknuto mjesto i na dvoru i u hramovima. Instrumentarij egipatskih muzičara obogaćivao se stoljećima pod utjecajem različitih kultura starog vijeka. Prema sačuvanim primjercima i prikazima na likovnim djelima, Egipćani su poznavali veliki broj udaraljki (čegrtaljke tipa kastanjeta, sistrum, bubnjevi različitih veličina), raznovrsne puhačke instrumente (dulje i kraće frule, svirale s jezičcem, trublje) kao i instrumente sa žicama (harfa, lutnja). Upotrebljavali su i hidrauličke orgulje u kojima tlak stvoren težinom vode potiskuje zrak u sviralu. Dosad još nije pronađen ni jedan spomenik s notnim pismom, ali sudeći po građi instrumenata, Egipćani su primjenjivali pentatoniku i kromatsku ljestvicu. Muzici su pridavali i etičko značenje. Narodna je muzika djelomično očuvana usmenom predajom; napjevi, nilskih lađara, ribara, i vodonoša temelje se i danas još na melodijskim obrascima uobičajnim u prvobitnoj društvenoj zajednici. |
- 11:33 - An'akh su nni amen... (1) - Keh-pa! -
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
   Blog by: Dark Knight |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||